Piše: Budo Simonović
Zahvalim ja Voju Lekoviću na ponudi da budem načelnik u njegovom ministarstvu i kažem mu da ja želim da budem pilot i ništa drugo, kazuje dalje Miloš – Mido Milikić. – On se zgranu: nema ni govora, kakav pilot, prošao si i preživio tolike borbe i sad da pogineš kao pilot...
Sve je bilo uzaludno, ja sam htio da ostvarim svoj dječački san.A kad mi je Vukašin – Vule Mićunović, moj drug i velika veza, tada načelnik omladinskog odjeljenja u JNA, pomoćnik Svetozara Vukmanovića Tempa, načelnika Političke uprave u Armili, javio da je raspisan konkurs za vazduhoplovnu akademiju, ja sam svemu okrenuo leđa i bukvalno pobjegao u vazduhoplovstvo na opšte čudo i nezadovoljstvo svih koji su me znali i sa kojima sam počeo da radim u tim prvim poratnim danima...
Sa samo devetnaest godina, kao kapetan, pilot–lovac, Milikić je postavljen za komesara 113. lovačkog puka. Njime je tada komandovao major Ljubo Kojić, predratni pilot, koji se školovao u Rusiji:
– Te 1948. godine naš puk je bio stacioniran u Skoplju odakle smo, pored ostalog, uzlijetali sa jednog malog aerodroma i štitili vazdušni prostor tada savezničke i dobrosusjedske Albanije od upada i provokacija grčkih aviona.
Jednog dana, u avgustu, nas četvorica smo se spremali da uzletimo na zadatak. Vođa eskadrile je bio Ljubo Kojić, za njim ja sa mojim „jakom 3”, pa još dvojica iza mene. Motori su već bili zagrijani i čekali smo samo znak vođe, odnosno da on krene, kad sam u slušalicama čuo neobičan glas:
„Ne uzlijeći, staće ti motor, poginućeš...”
Pomislio sam da je to rekao neko od kolega i pomalo ljutito ih upitao ko se to tako neslano šali. Svi su se začudili i pitali o čemu je riječ. Kad sam im objasnio šta sam čuo, počeli su da me ubjeđuju da mi se to nešto pričulo i da niko od njih sem uobičajenih i pravilima predviđenih poruka nije ni riječ progovorio.
Kad se isti glas javio i ponovio isto upozorenje u trenutku kad je vođa Kojić ispred mene već pridavao gas i spremao se za uzlijetanje, ja sam mu javio šta se dešava, šta sam ponovo čuo, i zamolio ga da ja uzletim poslednji kako ne bih doveo u opasnost one dvojicu iza mene ako pri uzlijetanju zaista dođe do nekog karambola.
Saglasio se, i ja sam krenuo kao četvrti. Na startu je bilo sve normalno, ali tek što se prednji dio aviona odlijepio od poletne staze, nešto je puklo i elisa je odjednom stala kao ukopana. Sačuvao sam, ipak, prisebnost i uspio da smirim letjelicu i zadržim je na pistu pored koje je bio veliki drvored.
Dotrča komandant divizije Pero Radević, sjati se sila oficira, pilota i tehničkog osoblja. Pitaju šta je bilo. Objašnjavam im, ali vidim svi nešto sumnjičavo vrte glavom...
Samo dvadesetak minuta kasnije komandant Radević je dozvolio Milikiću da uzleti na drugom, već pripremljenom avionu, da se priključi ostalima koji su ga čekali na nebu iznad aerodroma i da izvrše zadatak, a „na zemlji” je pokrenuta velika kampanja i istraga u koju se umiješala Vojna kontraobavještajna služba i sva sila policije, i vojne i civilne. Angažovani su goniometri, preslušani snimci razgovora Milikića sa Kojićem i ostalima, izvršene sve moguće pretrage i provjere i sve se poklapalo sa njegovom pričom samo nije bilo traga od glasa-upozorenja, koje je on čuo u svojim slušalicama. Otvoren je i motor njegovog aviona i utvrđeno da se zaista odvojio reduktor od motora i da je elisa zato stala.
Sjutra: ODBIO DA POLAŽE ZA GENERALA
Nijesam htio platu
– Kad mi je kao političkom instruktoru Centralnog komiteta, poslije rata stigla prva plata, ja odbijem da je primim. Neću, ja sam komunista i ja sam ratovao za moj narod i slobodu a ne za platu! Onda mi kaže Dobrica Ćosić da to nema smisla, da je on primio platu, da su je primili i drugi, čak i Tito, ali tek kad me pozvao Milijan Neoričić, koji je bio organizacioni sekretar partije, i izbrusio me da se pravim većim komunistom od ostalih, pomirio sam se i pristao. E od te prve plate sam pokupovao sve knjige koje sam našao u knjižarama o pilotaži, čak i neko pilotsko odijelo i definitivno odlučio da se posvetim vazduhoplovstvu – kaže Milikić.